Rudolph “Rudy” Tomjanovich rođen je 24. studenoga 1948. u Hamtramcku, radničkom gradiću veličine jedne četvorne milje usred Detroita, poznatom po velikoj poljskoj i hrvatskoj zajednici koja je stigla raditi u automobilskim tvornicama. Otac Rudolph Tomjanovich stariji rodio se u Hrvatskoj i u Ameriku je stigao početkom 20. stoljeća; obitelj vuče korijene iz sela Krivi Put kraj Senja, ličko-senjskog kraja koji je zbog masovnog iseljavanja krajem 19. i početkom 20. stoljeća gotovo ostao bez stanovništva. Rudy je kasnije, tražeći svoje korijene, i sam posjetio to selo i na tamošnjem groblju pronašao grobove s prezimenom Tomjanović. Majka Catherine Modich rodila se u Detroitu, također u obitelji hrvatskih doseljenika. Obitelj je bila, kako je sam Rudy kasnije govorio, “vrlo siromašna”, a veliku je ulogu u njegovu odrastanju odigrao ujak Joe Modich, koji mu je kupio prvu bejzbolsku rukavicu i poticao ga da se kroz sport izvuče iz Hamtramcka.
Na Sveučilištu Michigan (1967. – 1970.) Tomjanovich je postao dominantan skakač i postavio klupske rekorde po skokovima koji stoje i danas; dva je puta uvršten u prvu All-Big Ten postavu, a 1970. proglašen je NCAA All-Americanom. Klub mu je 2003. povukao dres s brojem 45, a 2021. postao je prvi igrač Michigana ikad uveden u Košarkašku kuću slavnih.
Kao drugi izbor drafta 1970. otišao je u San Diego Rockets, klub koji se već sljedeće sezone preselio u Houston gdje je Tomjanovich ostao narednih 33 godine, prvo kao igrač, a potom kao trener. U jedanaest je NBA sezona bilježio 17,4 poena i 8,1 skok po utakmici, pet je puta igrao All-Star utakmicu i danas je četvrti strijelac u povijesti kluba. Karijeru mu je gotovo prekinuo jedan trenutak: 9. prosinca 1977., kad je uletio razdvojiti tučnjavu na terenu, Kermit Washington iz Lakersa ga je, ne prepoznavši njegove mirotvorne namjere, udario jednim udarcem koji mu je slomio kosti lica i čeljust te izazvao curenje moždane tekućine kroz nos. Tomjanovich je pet mjeseci proveo izvan terena, no vratio se i već iduće sezone ponovno igrao All-Star utakmicu. Taj je udarac promijenio NBA liga je uvela trećeg suca i automatske kazne za igrače koji udare protivnika — a slučaj je ostao upamćen kao “The Punch”, opisan i u knjizi Johna Feinsteina i u Tomjanovichevu vlastitom memoaru “A Rocket at Heart”.
Igračku je karijeru okončao 1981., a već 1983. vratio se u Houston kao pomoćni trener. Kao glavni trener (1992. – 2003.) odveo je Rockets do dva uzastopna NBA naslova, 1994. i 1995. pritom su 1995. kao šesti nositelj svoje konferencije postali najniže rangirani prvak u povijesti lige, pobijedivši usput sve četiri momčadi s najboljim regularnim sezonama te godine. Iste je godine, nakon osvajanja naslova, izgovorio rečenicu po kojoj ga NBA i danas pamti: “Nikad ne podcjenjujte srce prvaka!” Vodio je i američku reprezentaciju do zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine.
Rockets je napustio 2003. nakon dijagnoze raka mokraćnog mjehura, od kojeg se potpuno oporavio. Kratko je 2004./05. trenirao LA Lakerse, no nakon svega 43 utakmice povukao se zbog psihičke i fizičke iscrpljenosti. U Košarkašku kuću slavnih uveden je 2021., a Udruženje košarkaških novinara (PBWA) po njemu je nazvalo godišnju nagradu koju dodjeljuje NBA trenerima najotvorenijima prema medijima. U veljači 2026. Hamtramck mu je u znak počasti preimenovao školsko košarkaško igralište — gradić u kojem je, kako je sam rekao tom prilikom, “sve ovo počelo kao bajka”.
Dječak iz radničkog Hamtramcka, čiji je otac prije više od stoljeća došao iz malog ličkog sela Krivi Put kraj Senja, izrastao je tako u jednog od rijetkih ljudi u povijesti košarke koji su NBA naslov osvojili i kao igrač i kao trener. Ista je priča kao kod Maravicha, Havlicheka, Mikana i McHalea: obitelj koja je iz osiromašene hrvatske pokrajine otišla tražiti kruh u američkim tvornicama i rudnicima, a potomak je to prezime odnio na sam vrh američkog sporta.
Iz serijala KK Ogulin „Košarkaški velikani hrvatskog podrijetla” – priče o igračima čiji korijeni vode u naš kraj i Hrvatsku.